Knjiga “Fis-Gol, Više od igre”
Kad ste suočeni s knjigom koja ima preko 800 stranica, odmah ste skeptični, jer prvo valja „opravdati“ toliki obim: danas se svašta piše i štampa, i može se slobodno reći da jednim, možda i većim dijelom štamparije diktiraju tržište. Ko ima para – štampa. Čime je, i ne samo u tom segmentu princip zdrave konkurencije vraćen na feudalne postavke.
Što i nije čudo, jer ne živimo u okruženju koje stimulira aktivizam i poduzetništvo. Gledajući iz današnjeg vremenskog konteksta može biti čudno je da je iako je kapitalizam u socijalizmu bio zabranjen, u jednom smislu bilo više onog pravog preduzimačkog duha, nego danas kad je kapitalizam zvanično uveden, ali to nikada zvanično nije proglašeno.
Korijene toga svakako treba tražiti u mentalitetu. Ali, to je već druga priča. Držimo se mi knjige.
Dakle, FIS – GOL više od igre je kompendij koji je Adnan Muzurović, izdavač i asutor većine tekstova posvetio jednom fenomenu koji je u sarajevskim osamdesetim, među „rajom“ i sportskim zaljubljenicima imao posebno mjesto. To je turnir u malom fudbalu FIS – GOL koji se, dakako, igrao u srcu grada, na terenu FIS-a u Mis Irbinoj ulici. Tu su se na betonu (kasnije na parketu Skenderije) ekipe prvo iz Sarajeva, a onda i sa drugih strana i drugih gradova igrali turniri u sportu koji je tih godina bio među popularnijima u gradu, ali što bi se današnjim rječnikom reklo – nije imao valjane „papire“. U tom smislu, rad na takvoj vrsti ljudske djelatnosti zahtijevao je veliku posvećenost, sistematičnost i, naravno, ljubav. Jer samo neko ko istinski voli ono čime se bavi može doći do velikog rezultata.
Adnan Muzurović je, s grupom svojih saradnika, ne samo ovom knjigom, nego turnirom koji je bio gradska činjenica, napravio veliki rezultat.
Mogu reći da sam imao sreću da sam od tinejdžerskih dana imao sreću da sam bio blizu te činjenice. Moj rahmetli otac Ismet Burić radio je u Privrednoj banci Sarajevo, i bio stariji Adnanov kolega. A sve je i poteklo odatle. Kako je mali fudbal bio kvartovski i mahalski sport valjalo je sve te stvari i sve te ljude složiti u neki red, prvo svemu tome dati formu, a onda napraviti sadržaj. Slijedom činjenice da sam, baš kao i Adnan, išao u 5. gimnaziju, i FIS mi je bio jedno od prirodnih staništa. Većinu odmora, a kako je škola odmicala i neke od časova provodio bih tamo: tu sam vidio prve prave utakmice u malom fudbalu, od kojih su neke ličile na epizode iz komičnog stripa Alan Ford, a kako su turniri odmicali, igrale su se prave šahovske partije, u kojima su jedan genijalan potez, ili jedna mala nijansa odlučivale pobjednika i nosioca slave u gradu. Mi mlađi smo tada već znali imena najboljih igrača poput Fude Švrakića, Faika Kolara, Neše Novakovića. Bilo je tu i prvoligaških igrača i nekadašnjih zvijezda: FIS-u smo tih godina mogli vidjeti i dosta igrača Željezničara i Sarajeva, ali i neke koje smo dotad viđali na televiziji. Poput, recimo, Srećka Kataneca ili Seada Sušića.
Bilo kako bilo osjećaj da pripadaš nekoj raji iz FIS-a, da neki stariji koje poznaješ i ponekad te uzmu za sparing (Miro, Vlaja, Zof, Đeta) imaju svoju ekipu koja u oštroj konkurenciji Verone, Ruže, Davora, Odeona, Gema, RS-a i ostalih kafića, ali i Vodovoda, UNIS-a, Večernjih novina, Privredne banke… Igralo se, driblalo, pucalo, sprintalo, startaovalo, ponekad i udaralo, ali je to bila neka naša stvar. Kasnije su i neka moja raja osnovala Klub malog fudbala i sasvim uspješno učestvovali u takmičenjima, i sve vrijeme je taj sport nekako bio s nama i uz nas.
I za nas. Toga danas skoro da više nema.
Nekog unutrašnjeg svijeta u kojem su se znala pravila igre, iako nisu bila jasno definirana. Kao, ispočetka, ni pravila sporta kojim smo se, eto bavili, neki rekreativno i relativno neuspješno, a neki ozbiljno: nikada neću zaboraviti kad sam već kao novinar u godinama u jednom sarajevskom kafiću susreo Fudu Švrakića i ispričao mu kako sam ga gledao, prepričavao njegove poteze i kako smo mu se divili. Nije mogao vjerovati, ali bilo je tako jer svako ko ima bilo kakvu vrstu talenta, zna šta je sve potrebno da te neko, a u ovom slučaju od znatiželjnih klinaca do Ivice Osima Švabe smatra čarobnjakom.
U ovoj knjizi ima dosta tog materijala od kojeg se grade priče, ispredaju legende i sanja neki bolji svijet. Danas je slavimo, pa nije red govoriti o manama, od kojih valja spomenuti samo jednu vrstu nepočešljanosti, ali takav vam je fudbal. Pogotovo mali. Nije važna frizura, ni kakvu opremu imaš, čak ni to koliko si fizički jak. Važno je da imaš talent, i da si ga stalno spreman dokazivati.
Sarajevo je mali grad. A najbolje u njemu najčešće nije vidljivo odmah, golim okom, na prvu. Najbolje se stvari pokažu kad se otvori neko od poglavlja u kojem se vidi da je moguće biti veliki u malom. Svi ti nadimci – Zuca, Živčo, Fudo, Sijera, Dome, Glista, Harem, Helać, Dino, i naravno Atko – svi ti ljudi koji su igrajući obilježili jednu epohu, sve to kao da je izašlo iz nekog stripa, iz neke priče koja više nije, a jednom je bila stvarna. I prava.
I velika u malom. Zato je ova knjiga važna. I velika.
Ahmed Burić
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 17.02.2026.