Koristim priliku da vas upoznam da ćemo u narednih petnaestak dana napraviti pauzu u radu na portalu.
Nakon pauze vraćamo se programskoj šemi i rubrikama sa kojima vas vodimo u našu sferu interesovanja.
Nastavljamo našu praksu da vas u ovakvim prilikama počastimo sa jednom pričom, ovaj put Zoran Kurtović je autor.
USPOMENE: SOKO
Treba imati sreću u životu
Ja sam od onih koji su very likeble. Zavole me ljudi ni kriva ni dužna. Od kolijevke pa do groba do kojeg eto nisam još stigao ali mu se približavam. Osim što sam very likeble ja sam i very real čovjek. Nema toga ko se jednom rodio a da nije na kraju umro.
A nekako sam znao tu liniju sreće da produžavam iz dana u dan, iz godine u godinu, iz jednog grada u drugi, iz jedne zemlje u drugu. Volile me djevojčice u osnovnoj školi, s dječacima je to išlo samo od sebe. Kasnije i više. U moje sarajevsko doba odmah sam u gradu svrstan u raju iako sam dolazio iz miljea otuđenih centara moći, onih elemenata koji su živjeli na grbači radnog naroda, teklo im med i lijeko, kupali se u kadama s zlatnim slavinama, jeli srebrnim kašikama i viljuškama. Dijete funkcionera ili ulično guzonjim sin. A i majka mi bila na vlasti.
Kada sam prvi put došao u Oslobođenja na ljetnu praksu mene tako slatkog odmah zavoli za sva vremena glavna alapača u redakciji. To vam je ovjerena ulaznica za raj. Kada te voli ona niko drugi ne smije da te ne voli.
Kada sam prvi put postao urednik rubrike čudnovatim putevima moje srećne sudbine samo sto sam kročio u štampariju postanem prijatelj na prvi mah s najvećim tersom, čuvenim šefom slovoslagare Muhamedom Sokolovićem zvanim Soko. Onda me prihvati drugi po redu ters Esad Fočo i dobro jutro majstori, kako ste. Kada god nešto zatreba na regalu onda se meteri skupe i kažu Ajde, bolan, da vidimo šta to našem Zoki treba, posebno kada moj drug Hrvoje Malić zbog ljepote strane baš ne izmjeri veličinu sloge.
Osim što je bio vrhunski majstor grafičar Soko je bio jedan od onih hedonista, kafanskih umjetnika, poguzija kakav se rijetko rađa. Ponosno i s lakoćom je nosio svojih 120 do 130 kilograma zavisno od godišnjeg doba jer nije to došlo samo od sebe. Bio to rezultat sati i sati minulog rada, ulagalo se godinama od sitnog ćevapa do krupnih životinja na ražnju. Bio je od onih Sarajlija koji nikada nije dijelio ljude osim što bi od papanluka odmah dobijao kratkotrajne napade koji su znali da se završe tako što bi neko ostao bez zuba kao što se jednom desilo u Plavom podrumu Hotela Evropa gdje su dvojica našminkanih gostiju grada dobili tretman u sarajevskoj bolnici zbog glasno izrečene konstatacije da je Sarajevo grad primitivaca. Nisam Zoka, majke mi, samo sam ih malo kresnuo, ne znam od čega im one povrede, objasnio mi je Soko.
Soko je iz porodice vrhunskih intelktualaca. Otac mu je doktorirao u Kairu, sestra bila doktor nauke. On je bio doktor života i velemajstor statkog uživanja na sarajevski način. Malo je ljudi koji su tako znali strasno da žive, da malim stvarima uljepšaju svako sjedenje na stolom. Imao je posilnog koji je uvijek nosio punu kesu svačega jer nikada ne znaš šta će zatrebati. Recimo trešnje koje stavi u bokalić rakije jer je tako ljepše. Pa i jeste. Smatrao je da nema meze dok ne padne glava i prikolje se neko živinče, nikada nije poručio manje od pet meza ali u malim tanjirima. Od njega sam naučio da kada prinosiš viljušku s mezom ispod nje nikada ne stavljaš dlan nego gornju stranu jer dlan je prljav pa ako ispadne parče meze možeš navući neku boleštinu.
Baš mi je bio drag.
Takve originale više ne proizvode.
FIS-GOL TIM
05.05.2026.