FIS GOL 83-91

Switch to desktop Register Login

ALMANAH MALOG FUDBALA – SEDRENIK, VRBANJUŠA I MEDRESE

Nostalgija za fudbalom u mojoj mahali

Ono što je interesantno je da sam djetinjstvo i mladost proveo na prostoru između nekoliko mjesnih zajednica pa ću se u ovom tekstu osvrnuti na taj period, ekipe i igrače sa kojim sam igrao veliki i mali fudbal. Ulica Budakovići se nalazi na desnoj strani Miljacke, na sjevernoj periferiji Sarajeva. Pripada mjesnom području “Bardakčije”. Smještena je između Ulice Bardakčije (prije Hadži Lojina) na zapadu i Ulice Skendera Kulenovića (prije Ulica Stojanke majke Knežopoljke) na istoku. Budakovići je naziv srednjovjekovnog sela koje je kasnije ušlo u sastav grada. Stanovao sam u ulici Kaukčije Abdulaha efendije (danas Vrbanjuša), sto metara iznad ulice Budakovići. Kad se stane na raskršću na početku ulice Budakovići, istočno su Mihrivode/Medrese II, zapadno Podhrastovi-Bardakčije, sjeverno Sedrenik i južno Vrbanjuša. Većina djece sa tog područja išla je u osnovnu školu Razija Omanović, gdje je i počinjalo naše druženje. 

Na Vrbanjuši je bio zemljani teren, pored Doma za sirotište koji je izgrađen 1905. godine, a na Mihrivodama je bio betonski teren, populana Bijela bašta. Na ta dva terena se skoro stalno igrao fudbal koji je bio naša glavna zabava. Na ovom području su bila tri registrovana kluba za veliki fudbal (Sedrenik, Vrbanjuša i Medrese II/Dijamant) i ono što je interesantno ja sam igrao za sva tri kluba i koliko je meni poznato, to je pored mene uspjelo još i Mirsadu Spahoviću. Lično, nisam bio neki fudbaler rasnog kova tipa našeg komšije i ljubimca Fude Švrakića, ali sam bio vrlo korpulentan i onako malo i na snagu i uz solidnu tehniku, igralo se lopte što je najvažnije. Vrlo rano, u 19. godini, položio sam za fudbalskog sudiju, pa zbog toga nisam igrao previse veliki fudbal, iako sam ga volio, jer se to dvoje uporedo teško uklapalo.

Prijateljska utakmica Sarajevo - Lirija, 1987 godina: Zilić, kapiten Lirije, Prolić, Radeljaš i Peljto

Moje prve komšije bili su braća Radeljaš, Hamdo i Ferid-Nona, koji su ostavili dubok trag u FK Sarajevo, posebno Ferid koji je odigrao 254 utakmice i nalazi se na 11. mjestu po broju odigranih utakmica za Bordo klub. Također u neposrednoj blizini na Podhrastovima, odrastao je i moj dragi

prijatelj Zijad Švrakić, izvrstan igrač velikog i malog fudbala, koji je također igrao u Sarajevu, od pionira do prvog tima (1983.-87.) i bio član šampionske generacije 1984/85.

FK Sedrenik 

Klub je osnovan 1959 godine i uglavnom se takmičio u grupnoj/međuopštinskoj i u opštinskoj ligi. Na žalost klub je prestao sa radom 1997 godini, zbog lose finansijske situacije.

Ekipa Sedrenika sredinom sedamdesetih godina, sa trenerom Šehovićem, a na slici su legendarni sekretar Naim Džafić-Naja, Boro Karanfil Trajković i Meho Poturković

Meho Poturković, koji je bio glavni finasijer FK Sedrenik, u svojoj čuvenoj kafani Uranak na Sedreniku sa igračima Sarajeva: Muzurović, Rajković, Dupovac, Sušić, Muftić i Spaso gazda Egipta.

Za ovaj klub su nastupali igrači sa područja mjesne zajednice ali su vremenom dolazili i igrači iz ostalog dijela grada, posebno u osamdesetim godinama.

Sa utakmice veterana i prvog tima Sedrenika 1975. godine

Povodom jubileja, 20 godina osnivanja kluba, 1979. godine odigrana je prijateljska utakmica sa FK Sarajevo, gdje se od kluba oprostio najbolji igrač i kapiten Boro Trajković.

Sedrenik je često nastupao i na raznim malonogometnim turnirima, jer je imao niz klasnih igrača koji su fantastično igrali mali fudbal, a među najboljima su bili braća Tahir i Ibro Helja, Nedim Muminović, Mehmed Hadžić, Edhem Dalipagić, Emir Muminović, Fahrudin Ajanović, Fikret Tutić, Rizo i Erzid-Nijo Samouk, Hrustemović Zaim, Tabaković Nedim Ćuka, Hamdo Lemezan, Smiljanić Dragoljub Stoja, Edin Pilav.

 

Memorijalni turnir Fadil Pašalić 1979. u Fisu.
Stoje: Muminović Nedim, Lemezan Hamdo, Ivanko Žarko, Topić, Glavinić Štrule, Čizmić Omer Čuče: Hadžić Mehmed Mališa, Helja Tahir, Šabanović Enver Encer i Belan Ahmed

Mnogo igrača FK Sedrenik igralo je na Fis golu za razne ekipe. Za ekipu Avala, koja je nastupala na Fis golu 1989. i 1990. godine, uglavnom su igrali igrači FK Sedrenik.

Stoje: Zilić Mehmedalija, Tokača Sead, Tokača Nedžad, Tokača Vehbija, Mekić Amir, Mahović Hamdija vlasnik bife Avala,
Čuče: Šubo Sead, Tokača Kiko, Ajanović Fahrudin i Šero Halil Gugo

Za juniore Sedrenika sam igrao u periodu od 1978. do 1980. godine.

Juniori Sedrenika 1978. godine
Stoje: Alibašić Murat, Tadić Miomir, Imamović Senad, Fazlić Dževad, Zilić Mehmedalija, Kovač Meho, Kovač Edin, Boro Trajković trener,
Čuče: Ajanović Rasim.capt, Salihagić Edib, Tokača Vehbija, Hamzić Mehmed, Katica Abid i Hadžić Dževad

 

FK Vrbanjuša

Klub je osnovan 1967. godine i danas se takmiči u Kantonalnoj ligi. Do 1992. uglavnom je igrao u grupnoj/međuopštinskoj i u opštinskoj ligi. Najveći uspjeh kluba je u sezoni 1998/99. kada su igrali u Premijer ligi BiH zajedno sa Sarajevom, Željezničarom, Čelikom, Slobodom, Veležom. Igrali su i Prvu ligu FBiH, kao i duže vrijeme u Drugoj ligi.

Kroz ovaj klub je bišoj Jugoslaviji, prošlo mnogo poznatih fudbalera, a po meni najveći i najdublji trag ostavio je legendarni kapiten Fuad Kumro Živčo. On je za ovaj klub nastupao od 1971. do 1997. godine, uz pauzu u periodu od 1981.-84. kada je igrao za Romaniju sa Pala.

U klub je pred kraj igračke karijere 1984. godine došao Alija Hadziosmanović Braco i igrao do 1992. godine, a od tada je preuzeo klub u kojem je bio trener i direktor i tako je sve do danas. Svi uspješni rezultat u ovom periodu se uglavnom vežu za njegovo ime. Braco je 2017. godine izdao kjnigu o 50 godina postojanja u kojoj se može naći niz zanimljivih i historijskih činjenica vezanih za ovaj klub.

Ono što je posebno interesantno je to da je veći broj igrača i trenera, bilo u ova dva komšijska kluba, Sedrenik i Vrbanjuša. Napomenuću one koje znam ali ih sigurno ima još. Šehović, Kustura Fuad Saliha, Kadragić Zakir, Radžo Ahmed, Hadžiabdić Suad, Pjano Mirsad, Tabaković Nedim, Helja Ibro, Smiljanić Dragoljub Stoja, Brutus Džemal Joja, Mirsad Spahović, Ahmed Belan.

Vrlo talentovana generacija juniora Vrbanjuše iz 1978 godine, od kojih je većina igrala i za seniore kao i mali fudbal.
Stoje: Đana Enes Ćifo, Tabaković Nedim, Hadžić Tarik, Đurđević Goran, Škipina, Pašić, ?, Hadžiosmanović Amir trener
Čuče : Reško, Kaljanac Ekrem, Frlj Mensur, Džido Almedin, Ustamujić Muhidin Mujke i Ljubović Senad Selo

Najveći uspjeh prije rata Vrbanjuša je ostvarila pobjedom u Kupu MFS Sarajevo, protiv ekipe Radničkog iz Goražda 1986. godine.

Igrao sam za FK Vrbanjušu u dva navrata, u sezonama 1980/81. i 1987/88.

U posebnom sjećanju mi je ostala ova utakmica, jer sam tada prešao iz Sedrenika u Vrbanjušu i u malom derbiju smo uspjeli dobiti Sedrenik. Nemam sliku sa te utakmice ali ostaje ovaj isječak iz novina kao uspomena. Interesantno je da sam tada radio kod Mehe u njegovoj kafani „Uranak“ ali mi to niko nije zamjerio. U toj sezoni smo pobijedili i Romaniju sa Pala koja je bila prva. Po završetku ove sezone otišao sam u JNA, u Romaniju su otišli Kumro i Đurđević, a u Sedrenik Tabaković i Pjano.

U sezoni 1987/88. kada sam igrao drugi put za Vrbanjušu, igrali smo u Opštinskoj ligi iako je u ekipi bilo dosta poznatih igrača što govori da su tada takmičenja bila vrlo kvalitetna. U ekipi su bili Kapo, Zilić, Tica, Jarović, Kumro, Hadžiosmanović, Krasnić, Brutus, Miletić, Ljubović, Karajica, Hadžiabdić, Spahović...

Vrbanjuša je imala mnogo kvalitetnih fudbalera koji su uspješno igrali i veliki i mali fudbal. Krajem 70-tih i početkom 80-tih, u Fisu su organizovani razni turniri kafića, a potom je 1983. počeo tradicionalni Fis gol. Na turniru 1980. koje su organizovale VN iz Beograda, ekipa Vrbanjuše (Restoran Mešak) osvojila je prvo mjesto među 68 ekipa i plasirala se na državno prvenstvo u Smederevu, gdje su osvojili peto mjesto.

Ekipa Vrbanjuše u Smederevu : Muratović, Kapo, Hadžiosmanović Mehmed Mešak, Faruk Švrakić, Alija Hadžiomanović, Alimajstorović Namik, Vreto Faruk, Fetahović Muhamed Šurke, KumroFuad, Međedović Fikret Fiće, Dino Šogolj, Belan Ahmed, Đurđević Goran, Brutus Dzemal Joja, Mangafić Mire, Fuad Švrakić i Radžo Ahmed

Ekipa Vrbanjuše je redovno učestvovala na turnirima Fis gol, ali uvijek pod nazivom nekog od sponzora. Jedini nastup pod imenom Vrbanjuša-Arija imali su na posljednjem turniru 1991. kojeg su i osvojili.

Ekipa sa Fisgola 1984 caffe Arkada: Petković Vladimir, Hadžić Tarik, Radeljaš Ferid, Smajić Admir Coka, Alija Hadžiosmanović Braco, Brutus Džemal Joja i Ljubović Senad Selo.
Tri igrača Prve lige YU (Petković, Radeljaš -Sarajevo i Smajić -Željezničar ) i četiri iz Vrbanjuše

Ekipa sa većinom igrača iz Vrbanjuše u nastupu za caffe Modena-Bene – Kumro Fuad Živčo, Đurđević Goran, Kadragić Zakir Krole, Bašagić Mehmed Meme, Kapo Amir, Đurković Miloš, Bene, 

čuče : Radžo Ahmed, Hadžiosmanović Alija, Švrakić Zijad, Mehmed Janjoš Čala i Ljubović Senad Selo

Kako sam već spomenuo, na Vrbanjuši je postojao zemljani teren za mali fudbal, gdje su svakodnevno igrane utakmice od jutra do mraka. Na tom terenu je trenirala i ekipa FK Mladost (igrači sa oštećenim sluhom) čije su prostorije bile ispod Vrbanjuše u ulici Sagrdžije i koja se takmičila u Opštinskoj ligi. Najbolji njihov igrač bio je Šehović Mirsad, koji je kratko igrao i u FK Sedrenik, a igrao je i za reprezentaciju gluhih Jugoslavije, zajedno sa Damirom Desnicom iz Rijeke.

Na ovom terenu su se svake godine igrale utakmice (po janje) između starih i mladih sa Vrbanjuše, a ovo je slika sa kraja osamdesetih sa jedne od tih utakmica. Na slici su Daut, Pjano, Klačar, Mande, Behlulović, Gežo, Selo.

Po uzoru na turnire koji su se odigravali po gradu, organizovan je i turnir na Vrbanjuši na ovom terenu u proljeće 1983. godine, par mjeseci prije početka prvog turnira Fis gol. Na turniru je učestvoalo 16 ekipa. Moja ekipa je bila najmlađa, gdje sam ja bio najstariji sa 21 godinom. Prvo kolo smo pobijedili ekipu Mladost, drugu naše vršnjake sa Vrbanjuše, Vrtuljak ljubavi (Selo, Tarik, Joja, Goran...), u polufinalu ekipu našeg tetka Harbe (Švrakić Zijo, Stoja, Zubac, Gico... ) i u finalu igrali sa domaćinom i organizatorom Vrbanjušom (Živčo, Braco, Murga, Radžo, Kapo, Zakir..). I po običaju Braco je tražio da sve nagrade pripadnu pobjedniku, jer je bio siguran u trijumf. Tada sam ja zaprijetio da mi nećemo igrati finale i onda je ta ideja odbačena. Bila je vrlo neizvjesna utakmica i kod rezultata 1-1, kada je Braco vidio da je vrag odnio šalu, ušao je tako žestoko našem igraču Samouk Erzidu –Niji i bukvalno ga izbacio u treći red tribina i naravno on nije mogao nastaviti utakmicu. Tako se ostalim momcima uvukao strah i na kraju su nas ipak dobili 4-2 i zasluženo osvojili prvo mjesto.

Lemezan, Zilić, Hodžić, Zečević E., Ajanović, Samouk, Velagić, Zečević I., Mujo i Hamzić.
Skoro svi ovi igrači su igrali na tom turniru, a pored njih još i Čeljo, Katica i Mande

Veterani Vrbanjuše na jednom od Bajramskih turnira 2005. godine.
Kumro, Hadžić, Zilić, Bajraktarević, Hreljić, Behlulović, Voloder, Šehović, Ljubović, Vražalica i Geci

 

FK Medrese II / Dijamant

Ovaj klub je osnovan 1983. godine na inicijativu Koradžić Abduselama i osnovala ga je MZ Medrese II. Klub se takmičio u Opštinskoj ligi. Početkom 1986. godine, klub je promijenio naziv u Dijamant, jer je ta RO izrazila spremnost da bude sponzor kluba. Međutim, to nije baš zaživjelo kako je zamišljeno i klub je po završetku sezone 1986/87. prestao sa radom, a većina igrača je prešla u Sedrenik i Vrbanjušu.

Za ovu ekipu su između ostalih igrali i Zubetljak Hajrudin, Zorbić Nijaz, Lemezan Hamdo, Smajić Almir Gale, Spahović Mirsad, Čebo Sabahudin, Čaušević Saludin, Užičanin Fevzija, Kovač Mirsad, Čaušević Edib, Helač Mensud, Tarčin Ragib, Vejsilović Halid Gida, Čongo Fikret, Hasanbegović Midhat Mide, Babić Sulejman Memko kao i igrači koji su na ovoj slici ispod.

Dijamant 1986. godine
Bostandžić Senad, Kaljanac Mirsad, Zilić Mehmedalija, Eminagić Nijaz Tamba, Ćolić Fuad, Zuko Asim, Zubetljak Sabahudin, Fejzagić Hikmet, Koradžić Abduselam Medo.
Čuče: Efendić Mevludin, Zečević Elvedin, Tarćin Salem, Smajlović Fadil, Velić Senad, Bostandžić Nedžad, Merđanović Namik, Tokača Sead

 

Za kraj, znam da je akcenat ove rubrike mali fudbal. Medjutim, mi moramo biti svjesni cinjenice da je na ovim i slicnim gradskim podrucijima vecina igraca igrala mali i veliki fudbal. Odatle ova moja povezanost.

Mislim da sam dao odredjeni doprinos vasoj aktivnosti, za koju smatram da vas treba podrzati u vasim nastojanjima. Sve kako je bilo treba da ostane zapisano. Pun pogodak bi bio kada bi se uspjelo u namjeri da se to zabiljezi u vidu jedne sportske knjige.

Tekst i fotografije: Mehmedalija Zilić

 

FIS-GOL TIM

17.februar 2020

FK Željezničar - Težak period za klub, vrijeme kada se igrao samo mali fudbal

Željko Oberan, sjećanje na ratni period

FK Željezničar, 1993 godina. Stoje, s lijeva: Vasilije Radović, Hajrudin Džurbuzović, Branimir Jelušić, Ruždija Metanović i Jusuf Šehović. Čuče: Željko Oberan, Dragan Glamočak i Ivan Lušić

“ Slika je iz 1993 u Skenderiji (mala dvorana), protiv veterana Sarajeva. Rezultat 5-1 za Zelju . To je Hasetov memorijalni turnir. Ne mogu se sjetiti prvi ili drugi turnir. Ipak, mislim prvi turnir. Golove za nas dali Dzurbuzovic 2 Lusic 1, Jelusic1 i Oberan 1.

Uvjek se rado sjecam tog turnira. Razlog, bila je to za nas prva utakmica nakon godine i po. Poslije utakmice smo otisli u Zeljine prostorije, gdje smo popili po jednu ratnu pivu. Osim nas sa slike sa nama u drustvu su bili Bukal Josip (pokojni) i Edin Spreco.

Taj dan je bio kao san, jer poslije se vracas u stvarnost rata. “

Autor, Željko Oberan. U raji poznatiji kao Riba. Objavio na drustvenim mrezama fotografiju FK “Željazničar” iz ratnog perioda.

Gledajuci fotografiju, naviru sjecanja. Prepoznaju se dragi likovi, ljudi koji su znacili nesto u sportskom zivotu grada Sarajeva. Sjecam se ovog perioda, onako sto bi se reklo: kroz maglu. Nisam siguran da je ovo sa prvog memorijalnog turnira legendarnog Asima Ferhatovica u organizaciji FK “Vratnik”, jer mislim da su tada vodeci ljudi ovog kluba isli prvo sa organizacijom turnira u malom fudbalu drugim povodom. Ali, nebitno. Imamo fotos ekipe malog fudbala iz ratnog perioda, definitivno.

Svi igraci sa fotografije su voljeli igrati mali fudbal a neki od njih su bili  veoma dobri igraci.

Iskoristio sam priliku da Ribu pitam za Edina Sprecu, kako je, sta radi? Ne javlja se (nije vise na FB) u zadnje vrijeme?

Uslijedio je odgovor: “ Tacno ali koliko ja znam dobro je…. ja se cujem, kada sam u Sarajevu svaki dan sa Hadzijom (Enverom Hadziabdicem), tj. sjedimo u Makijatu i pomalo se sjecamo starih dana i stare Grbavice. Po meni, Hadzija je najveca zivuca Legenda Zelje.”

Željko Oberan, hvala  na fotografiji i izdvojenom vremenu za portal fis-gol.

AM

 

Iskoristiti cemo priliku da objavimo dio iz bogate istorije FK Zeljeznicar. Poznate javnosti ali neka imamo i na stranicama portala fis-gol.

Prijatelji ce reci, ti to zbog malog fudbala. Naravno! Ali, i istine da se zna.

Težak period za klub, vrijeme kada se igrao samo mali fudbal

Rat je vrlo lako mogao značiti definitivan kraj za klub. Najveći broj igrača je napustio klub tražeći spas u inostranstvu. Mnogi od njih su tamo ostvarili vrlo uspješne karijere, a neki su postali reprezentativci, i to različitih država. Stadion Grbavica se nalazio na prvoj liniji fronta i već u prvim mjesecima rata je gotovo u potpunosti izgorio. Zajedno sa drvenom zapadnom tribinom, plamen je progutao vrijednu dokumentaciju kluba, a mnogobrojni trofeji i obilježja su zauvijek nestali. Sačuvano je vrlo malo toga, uglavnom ono što se nalazilo po prostorijama koje su se nalazile u drugim dijelovima grada.

Generalno, klub je bio na ivici gašenja. Ponegdje su se i spominjale takve zlonamjerne ideje. Moglo bi se reći da klub u svojoj osamdeset godina dugoj historiji nije bio u težoj situaciju. Sa ovim se ne može mjeriti nijedna prepreka na koju se ranije nailazilo, pa skoro da čak ni gašenje za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo tako okrutno prema ovom klubu. Međutim, sve ono što raznim neprijateljima nije uspjelo ranije, nije moglo ni sada. U tim teškim vremenima, zaljubljenici u plavu boju su, čim se situacija koliko-toliko razjasnila, odlučili da po svaku cijenu održe Željezničar. Mišo Smajlović, Edin Sprečo, Josip Bukal, Vasilije Radović, Boris Bračulj, Hajrudin Đurbuzović, Jusuf Šehović, Esad Ibrahimović, Josip Jurišić, Zdenko Jelić, Hajrudin Čengić i nekolicina drugih pojedinaca su najzaslužniji za opstanak kluba. Igrači su bili članovi Armije BiH, igrao se samo mali fudbal, a treniralo se u školskim salama između odlazaka na prve linije. Ljubav prema klubu je jednostavno bila isuviše jaka.

U jeku rata, klub je učestvovao i na prvom bh. prvenstvu. I pored gotovo nemogućih uslova za rad, Željezničar je osvojio prvo mjesto na jednom od kvalifikacionih turnira, odigranom u Sarajevu za vrijeme jednog od rijetkih potpisanih “primirja”. To nam je osiguralo nastup na završnici prvenstva u Zenici. Iako smo osvojili četvrto mjesto od isto toliko timova, samo učešće je bilo najveća pobjeda. Bio je to dokaz da ni ovaj put, kao ni mnogo puta do tada, Željezničar ne može biti uništen.

Potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Daytonu, u jesen 1995. godine su okončane ratne aktivnosti u našoj zemlji. Savez je vrlo brzo organizovao ligaško takmičenje u koje je, naravno, uključen i Željezničar. Nažalost, veliki broj iskusnijih igrača je napustio državu i klub, tražeći bolje uslove u inostranstvu. Zbog toga je Željezničar u prvu bh. ligašku sezonu ušao sa velikim brojem mladih igrača. Golobradi mladići, još uvijek juniori, iznenada su stekli priliku da igraju u prvoj ligi jedne države. Uprkos potencijalu koji su imali (i koji će tek pokazati u godinama koje su dolazile), iskusniji timovi, uz to i daleko manje pogođeni ratom, su se pokazali prejakim. Ubjedljivi porazi su postali svakodnevnica i nakon nekoliko kola je izgledalo da je opstanak nemoguć. Uz to, klub faktički nije igrao domaće utakmice, jer je stadion na Grbavici još uvijek bio nepristupačan.

FIS-GOL TIM

Januara, 2020

 

Copyright by FIS GOL 83-91.

Top Desktop version