FIS GOL 83-91

Switch to desktop Register Login

OMILJENO LICE SA TRIBINA – MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI

Nisam nikada želio idealizirati Jugoslaviju niti onaj sistem. Živio sam i odrastao u tom vremenu, moje najbolje godine bile su tada, ali ni tada nisam bio privilegovan. Bio sam dijete radničke porodice. I tada i danas, sve što sam dobio, bilo je zahvaljujući vlastitom radu.

Omiljeni sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni četrdeset godina neumorno stvara. Do rata i u ratu, bio je posvećeni hroničar Sarajeva. Od 1995. godine živi u Parizu, gdje nastaju njegovi novi ciklusi, ali i brižljiva selekcija onoga što je napravio u našem prošlom životu.

Trenutno je u zagrebačkom Napretkovom kulturnom centru u okviru sedmog Ja BiH festivala postavljena izložba „Oda radosti“, na kojoj je predstavljen multietnički orkestar limene glazbe iz Stoca, koju je do sada imala priliku pogledati stolačka, sarajevska, ali i pariška publika. Nešto ranije, u okviru šibenskog festivala FALIŠ, Strašni je predstavio fotografije s Golog otoka pod nazivom „Gola istina“.

Prošlog mjeseca u Parizu promovisana je knjiga „Le Marché des Enfants Rouges“, u kojoj se nalaze fotografije koje je snimio Strašni na najstarijoj natkrivenoj pariškoj pijaci. U intervjuu za Buku sjećamo se i jedne od njegovih najznačajnijih izložbi „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“, koja je od početne zamisli da bude intimna izložba u sarajevskoj galeriji Zvono izrasla u monumentalnu postavku u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.

Milomir Kovačević za vlastiti rad dobio je brojna priznanja, između ostalog u Francuskoj je proglašen Vitezom sa zaslugama za fotografski rad i dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Atmosfera sa predratnih sarajevskih koncerata rock i punk muzike biće jedna od njegovih narednih izložbi.

Teško je nabrojati tvoje uspješne izložbe, među kojima su one što svjedoče o prelomnim trenucima na tlu bivše Jugoslavije. Ipak jedna koja možda na prvi pogled nije dokument epohe, izazvala je nesvakidašnje interesovanje. Kako objašnjavaš komunikativnost izložbe „Oda radosti“, na kojoj su članovi i članice Gradskog orkestra u Stocu, sa najširom publikom?
Desilo se to zbog poruke koja je univerzalna. A ona podrazumijeva da umjetnost, kreacija i stvaranje pobjeđuju sve druge probleme. Stolac je za to očit primjer. Mjesto gdje ništa nije funkcionisalo i na kojem je sve niklo iz pepela i razrušenih kuća, mjesto sa kojeg su jedni protjerani, drugi se doselili, a treći otišli na okolna brda.

I odjednom, van svih dnevnih političkih „pravila“ pojavljuje se taj orkestar, sa univerzalnim pravilima, notama, „Odom radosti“ koja je evropska himna, notama koje se na jednak način sviraju u Kini, Japanu, Africi ili Južnoj Americi. To je mnogo univerzalnija priča koju svaki normalan čovjek podržava osjećajući se dijelom svijeta koji zna ili želi svirati iste te note i malo se skloniti od dnevnih, političkih, ekonomskih i drugih problema.

Zahvaljujući projektnim aktivnostima, godinama se pokušava podržati multietničnost i njeni primjeri u Bosni i Hercegovini. Obično sve počne i završi saopštenjima na web stranicama organizacija koje su projekat podržale. U ovom slučaju, ti dođeš u Stolac, bez ikakve podrške finansijske prirode, i fotografijama multietničkog orkestra pošalješ poruku doslovno cijelom svijetu. Očigledno jedino iskren pristup može poslati iskrenu poruku.

Naravno da je iskren pristup. Ti ljudi su došli svirati na mojoj izložbi, iz direktnog kontakta i slušanja njihove muzike, te poznavanja prilika u Stocu, nastale su moje fotografije. Na izložbi se vidi i sve što je bilo, ja ne skrivam stolačku realnost, ali se vidi da postoji nada, da postoji nešto pozitivno. Ljudi koji dođu sa strane, osim kad nisu plaćeni da pričaju pozitivne priče, bave se uglavnom našom tužnom istorijom. Nisam dobio nikakvu podršku finansijske prirode, organizovao sam i put i snimanje sam, bilo je bez ikakvog interesa i nastalo je isključivo iz potrebe da se pokaže kako u Bosni i Hercegovini postoje još uvijek takve priče. I nije to usamljeni primjer, ali u toj silnoj navali novinara koji nastoje najcrnje da izvuku, takve priče ne dolaze u prvi plan. I novinarstvo i politika su doprinijeli da mi ne vidimo da je ljubavi bilo i da ona postoji i danas. Moja je namjera da prikazujem objektivno. I ono što nije bilo dobro i ono što jeste. Taj orkestar koji postoji od 2011. godine aktivan je i danas. Dva dana prije zagrebačke izložbe, svirali su u Prijedoru i Bihaću, imaju koncertnu turneju, izborili su se i za prostor, jer su ranije vježbali u garaži. Danas probe imaju u Šarića kući. Ta ideja sve više živi i pokazuje da pozitivno može doći do izražaja i mimo političkih struktura, zahvaljujući tome nećemo se stalno pozivati na izgovore kako se nešto ne može uraditi. Može se i to niko ne smije osporiti.

Zanimljivo je da si pored mnogobrojnih vlastitih izložbi u Parizu, a koje su se između ostalog bavile temama iz bivše Jugoslavije, sa ovom možda postigao najveći uspjeh i „preko reda“ na poziv dobio prostor za izlaganje „Ode radosti“ u jednoj od najprestižnijih pariških galerija.

Slično se desilo i sa izložbom „Sarajevo u srcu Pariza“. Zapravo, ona je postigla najveću uspjeh. Malo je do toga što sam se ja izborio, a i do činjenice da su se ljudi vremenom naučili da Sarajevo i rat u Bosni ne posmatraju isključivo kroz prizmu fotografija stranih fotoreportera, od kojih neki imaju samo fotografije iz mrtvačnica. Ostalo su leševi po ulicama i samo mali procenat fotografija su one koje oponašaju život. A ovo je nešto sasvim drugačije, mnogo konceptualnije, kazano na finiji i univerzalniji način, a ima težinu, jer fotografije užasa postaju toliko banalne da više niko na njih ne obraća pažnju. Toliko su iskorištene, svake novine znaju za koju će situaciju upotrijebiti fotografiju ubijenog djeteta. Zbog klišeja su ljudi oguglali na te fotografije. Ovo je jedna druga dimenzija kojoj „Oda radosti“ doprinosi.

Mi smo se već navikli na tu činjenicu, ali kada o tebi pišu mediji van Bosne i Hercegovine, uvijek naglase kako fotografije iz opkoljenog Sarajeva nisi slao stranim agencijama. Kako s ove vremenske distance gledaš na činjenicu da ni na koji način nisi profitirao od onoga što je tvoja profesija? Kako do te mjere sačuvati etiku?

Samim tim što sam to uspio, ja sam profitirao. Na prijateljstva koja sam stekao, posebno u ratu u Sarajevu, nikakva distanca ne može uticati.
Van materijalnih kriterija, ja sam najveći dobitnik, pored toliko ljudi koji me vole i koje volim ja. Nastojao sam da nikada ne profitiram na ljudskoj nevolji, posebno što su to u mom slučaju bili moji sugrađani, prijatelji, familija... Nisam mogao prihvatiti da na tome zarađujem pare, da to neko možda kasnije zloupotrebljava. Nema novca koji to može nadoknaditi. Na zapadu si interesantan u medijima samo do kada imaju koristi od tebe.
Meni su moja prijateljstva važnija od sve slave, potencijalnog novca i nagrada.

Vjerovatno je tako sa ljudima kojima je važnije da imaju svoja mjesta i svoje ljude, bilo da je riječ o Sarajevu i Zvonu, gdje sad razgovaramo, ili tvojim pariškim mjestima kao što je Chez Josette. Važnije ti je, pretpostavljam, imati vlastite oaze nego svjetske naslovnice.

To mi je najvažnije. Još uvijek nisam izgubio nijednog prijatelja iz bivše Jugoslavije. Ne bivše, nego iz Jugoslavije (smijeh). Svugdje sam dobro došao. I sve ove podjele za mene su vrlo mučne. I ove silne granice koje moramo prelaziti. A među normalnim ljudima tih granica nema.

Kad smo kod granica, juče smo zajedno prelazili jednu i ti je prelaziš sa svojom evropskom ličnom kartom. Sa zajedničkim prijateljem, prije tog graničnog prelaza, razgovarali smo o tome koliko bi se umjetnost vas koji ste otišli razlikovala da ste ostali u Sarajevu. Čime bi se zapravo bavio da još uvijek u Sarajevu živiš i radiš?

Ne znam, ja sam toliko toga napravio u Sarajevu prije i za vrijeme rata. Vjerujem da bi i nakon rata bilo tema, ali bi ih bilo teško sačuvati od potpadanja pod propagandu. 
I prije rata i u ratu sam imao veliku slobodu i radio sam ono što sam mislio. Možemo to nazvati i hrabrošću i ludošću, ali tada ništa osim toga nismo ni imali. Samo smo mogli nastaviti raditi i oponašati normalan život. 
Poslije rata ni sam ne znam šta bih radio. Nisam bio tu, bio sam u Parizu od 1995. pa nadalje. Vjerovatno bi bilo tema, ali mislim da sam u ratu toliko toga napravio, da se nema kud dalje. 
Sa distancom sam uradio izložbu „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ i mislim da je to bio vrhunac. Nakon toga, teško je nešto novo napraviti tog obima i značaja. Možda neke manje izložbe. 
Da sam ostao, sigurno bih nešto radio, ali ne znam da li bi imalo tu težinu. I ne bi bilo okolnosti izostanka bilo kakve kontrole kao što je to bio slučaj u ratu.
I ta potreba da stvaramo da bismo se izdigli iznad surove stvarnosti je bila posebna dimenzija stvaranja. 
Otišao sam u Pariz, počeo od nule, pa sam opet stvorio nešto i dostigao kulminaciju. Vidjećemo šta će biti dalje.

Izložba „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ jedna je od tvojih najznačajnijih izložbi. Zapravo je ona još jedna demonstracija tvojih socijalnih vještina i mogućnosti da povežeš toliko ljudi koji su dali vlastiti literarni doprinos njenom nastanku. Koliko su pripreme trajale i koliko je tebi bilo važno finale, odnosno postavka u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine?

Bilo mi je jako važno. Iako u osnovi nisu, ponekad mi se čini da su fotografije, kad ih ne prati tekst, šture. I bilo mi je važno povezati ljude koji znaju lijepo pisati i dodati još neku nijansu emocijama.
Bilo mi je važno da različiti autori cijeli period koji smo preživjeli oplemene svojim pjesmama, pričama, esejima... Zanimljiv je naravno i onaj segment gdje fotografije same pričaju priče. Poput Juke na primjer, od heroja do fotografije izblijedjelog poderanog plakata na ulici.
Sve su to sarajevske, ratne, ali i univerzalne priče. Dio tog univerzalnog je da si jedan dan gore, a drugi dole. 
Bilo mi je jako važno. Tri godine sam spremao tu izložbu. I tada ekonomski interes nije igrao nikakvu ulogu, kao i obično. 
U početku nije zamišljeno da bude 150 pisaca. Planirano je da bude 40 pisaca i da bude samo u Zvonu. Međutim, krenulo je da se širi, a proces se ni danas nije zaustavio. Čim pročitam neku dobru priču, povežem je s fotografijom, kontaktiram odmah autora... To može trajati i cijeli život. 
Toliko smo vezani, toliko toga preživjeli, teško je da se od toga odmaknemo.
To se na najbolji način može predstaviti u Sarajevu i Sarajlije koje su preživjele rat to najbolje mogu shvatiti. Vani ljudi rijetko mogu shvatiti ono što je naše iskustvo.

Iskreno se nadam da ćemo jednog dana ovu izložbu moći vidjeti i u formi monografije.

Mislim da će biti. Zainteresovana je i Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, na svu sreću, i nadam se da ćemo barem ovaj dio sa piscima i fotografijama odštampati. To je sada u završnoj fazi. Nije to monografija, ali jeste dokument koji bi trebao imati i englesku verziju.
Nemamo ozbiljne podrške institucija, ali nekada je od para mnogo važnija volja i srce. 
Iz tvojih fotografija se prepoznaje lični odnos prema Jugoslaviji, odnosno prema njenim pozitivnim tekovinama. Nedavno si na festivalu FALIŠ u Šibeniku premijerno predstavio fotografije iz ciklusa „Gola istina“, snimljene na prostoru postjugoslovenskog Golog otoka. Kako u sebi miriš te dvije dimenzije Jugoslavije?

Zatvore sam radio i prije rata. Foča, Zenica, Lepoglava, Stara Gradiška, Slavonska Požega, Banja Luka. Zatvorenici tamo smješteni uglavnom su bili gonjeni po krivičnom zakonu. To je tada više bila priča o ljudima koji žive u specifičnim okolnostima. 
Iako se Goli otok danas predstavlja kao hrvatski Alkatraz, prema mom saznanju, najveći broj tadašnjih zatvorenih staljinista bili su Srbi i Crnogorci. 
Od 1956. god. postao je klasični zatvor za raznorazna krivična djela. Da je bilo „veselo“ nije, pogotovo kad se na fotografijama vidi šta su sve tamo morali raditi i što ne bi trebalo biti dozvoljeno u civilizovanom svijetu. To je sigurno jedna od najvećih mrlja u prošlom sistemu. 
Nisam nikada želio idealizirati Jugoslaviju niti onaj sistem. Živio sam i odrastao u tom vremenu, moje najbolje godine bile su tada, ali ni tada nisam bio privilegovan. Bio sam dijete radničke porodice. I tada i danas, sve što sam dobio, bilo je zahvaljujući vlastitom radu. 
Tada neke stvari možda nismo znali, danas ih znamo i naravno da treba pričati o tome. I o dobrom i lošem.

NAPOMENA: tekst prenesen iz magazina „BUKA“, naslov redakcijski.

FIS-GOL TIM

Oktobar, 2018

Copyright by FIS GOL 83-91.

Top Desktop version