FIS GOL 83-91

Switch to desktop Register Login

PROŠLOST

Odavno sam postao čovjek prošlosti.
Ne živim u njoj. Ne živim od nje. Ne priželjkujem da se vrati. Ne plačem za njom.
Samo joj svaki dan sve više pripadam.

U vremenu u kojem živimo ništa više nije izvjesno i predvidivo. Još manje tačno. Živimo u tužnom vremenu ružne sadašnjice s neizvjesnom budućnošću. Jedino što možemo da mijenjamo je prošlost.

Prošlost je plastelin.
Svaka šuša se igra s njim. Rasteže ga, mijesi, pravi kolutove, hrpe, zmijolike krakove, loptice, kvadratiće, slova, brojeve, znakove.

Maštovite su šuše. Nema toga što oni od plastelina ne mogu da naprave. I od prošlosti.
Šuše rade ozbiljan posao.

Šuše moraju preoblikovati prošlost tako da sadašnjost dobije opravdanje za svoju surovost. Za sav ovaj kriminal, pljačku, nedostatak empatije, siromaštvo, bijedu, poniženja, poremećen sistem vrijednost.

Za sve plastične sisurine koje su važnije od rada znanja i kulture, za svadbe decenija, zadruge, parove, šešeljoide i ostale fašisoide, povampirene aveti i izobličene kreature koje egzerciraju po poligonima kontaminiranog javnog prostora.

Šuše znaju svoj zadatak. Što više ocrniš prošlost sadašnjost će izgledati ljepše nego što jeste. Biće manje pitanja i pobuna.

Zato ja pripadam prošlosti. Da ne dozvolim da mojoj i drugoj djeci ogade život danas, unučadi sutra.
Da šušama otežam posao, da im ne dam da lažu.
Upropastili su sadašnjost, ukrali budućnost.
Prošlost im ne dam.

SF-SN !

Napisao: Zoran Kurtović

 

FIS-GOL TIM

Januara, 2020

 

OMILJENO LICE SA TRIBINA – ZDRAVKO ČEČUR

Karijera i prijateljstvo

Čečur je dugo živio u Sarajevu, u kojem ima dosta prijatelja i među sportistima, ali i među glumcima i pjevačima, koji ga i danas posjećuju i pomažu, i moralno i finansijski.

Zbog posla mojih roditelja, ja sam rođen 1950. u Mostaru, ali sam sa nepunih godinu došao u Trebinje i tu odrastao. Tako da se smatram Trebinjcem, mada sam poslije u svom životu živio i u Sarajevu i u Puli - kaže Čečur

Iako vidno narušenog zdravlja, legendarni Čeča prisjetio se za naš list slavnih dana, igranja u Bosni, ali i druženja s Davorinom Popovićem, Mirzom Delibašićem i mnogim drugim, kako kaže, divnim ljudima.

                                         Broj 13

Nosio sam dres sa brojem 13, iako mnogi možda ne bi, jer smatraju da donosi neku nesreću, meni je donio sreću. Pa, i kad je trebalo da se operišem, rekli su mi da ima termin za petak, 13., a ja, onako, oduševljeno pomislim: “E, to je moj dan.” I zaista se pokazalo da jeste, jer evo, sad će u januaru biti dvije godine od operacije, a ja se nisam nadao da ću živjeti ovoliko. Čak sam i stan prodao, jer više nisam mogao sam, a i skupo mi je bilo održavanje sa penzijom nešto malo većom od 200 KM. Dvije godine sam išao u javnu kuhinju da jedem, a onda sam došao ovdje. Evo, hvala Bogu, poživio sam. Novca od stana je ponestalo, ali zahvaljujući Gradskoj upravi Trebinja te direktorima Centra za socijalni rad i Doma penzionera, iznađena je mogućnost da i dalje ostanem ovdje, gdje imam sve što mi je potrebno. Iz svog starog stana sam donio svoj veliki krevet, jer kako da ja od dva metra stanem u one male krevete - kaže Čečur.

Podsjetio se zatim na dane iz mladosti, kad se počeo baviti košarkom... Počeo je igrati kao gimnazijalac na popularnoj Brekani, a mladim zaljubljenicima u košarku trener je bio Rade Aleksić.

Dolazak Tanjevića

- U Bosni sam se obreo sasvim slučajno. Naše komšije iz Trebinja preselile su se u Sarajevo tako da sam ja zimi išao u Sarajevo da vidim snijeg, a njihov sin Vlado bi dolazio kod nas da se kupamo i uživamo u čarima trebinjskog ljeta. Kad sam bio na zimskom raspustu u drugom razredu gimnazije, zbog moje visine, primijetio me je Milenko Novaković i pozvao da dođem do njihovih prostorija. Pitali su me da li bih volio da igram za njih. Ja sam rekao da bih, ali da moram prvo da se dogovorim s roditeljima - kaže Zdravko, koji se nakon mature priključio “Studentima”, tada članovima Druge lige.

- U Prvu ligu smo ušli 1972. Prve godine jedva smo opstali da bismo iduće bili četvrti. Dolaskom trenera Bogdana Tanjevića počeli smo češće trenirati, što bi rekli ozbiljnije. Išli smo i na pripreme, a ostalo je već poznato. Došli su Varajić, Krvavac, Đogić, braća Terzić… - govori Čeča.

Kako je Kinđe došao u Bosnu

Čeča nam je ispričao i kako je legendarni Kinđe došao u Bosnu iz Slobode.

- Igrali smo sa Slobodom iz Tuzle, za koju je nastupao igrač koga niko od nas nije znao, a nismo mu mogli ništa. Odmah smo poslije utakmice učinili sve što se moglo da ga dovedemo u Bosnu. Mi smo bili u Sofiji na nekom turniru kad smo saznali da je Delibašić konačno potpisao. Tako se Bosna kompletirala. Zatim smo 1978. postali prvaci Jugoslavije, a 1979. i prvaci Evrope - prisjeća se Čečur.

Kaže da nije previše nostalgičan, ali se drži izreke koju je davno pročitao, a to je da “onaj ko nema uspomena, nije ni živio”.

A ja imam mnogo uspomena, na dane u Sarajevu, na lijepa druženja s Davorinom, Mirzom, Šolmanom i mnogim drugima, ali i na dane u Trebinju, kad su svi iz Sarajeva dolazili u moj kafić da se družimo - navodi Čeča, koji je iz Bosne otišao u Pulu, gdje je ostao jednu sezonu, ali i upoznao svoju bivšu suprugu, majku njegovih sinova Saše i Davorina.

Velika čast

Kako sam uvijek u životu donosio iznenadne odluke, tako je bilo i kad sam sa 28 godina prestao da se bavim košarkom i vratio se u moje Trebinje. Na vjenčanju sam imao dva kuma Mirzu i Davorina, po kome je moj mlađi sin dobio ime - ističe Čeča.

U Trebinju se vjenčao i Mirza Delibašić

Kad su ga pitali gdje će se vjenčati, u Sarajevu ili u Madridu, gdje je igrao za Real, Mirza je odgovorio da ide u Trebinju kod kuma. To je, zaista, bila velika čast i za mene, ali i za grad – govori Čeča.

Dodaje da se s Kinđetom dogovarao da zajedno provode penzionerske dane baš u gradu podno Leotara, ali im sudbina nije dozvolila. Danas su Čečuru najveća radost sinovi, koji žive u Puli i Zagrebu, te unuka Emili, Sašina kćerka.

Uskoro će ga i Davorin obradovati, kako kaže, još jednom unukom, jer će on i njegova supruga Adina, koju je upoznao u Puli i koja je porijeklom Bosanka, dobiti kćerku.

Želim da još jednom odem u Sarajevo i posjetim grobove mojih prijatelja Davorina i Mirze. Na svakoj godišnjici Davorinove smrti u junu ja sam bio u Sarajevu, izuzev na posljednje dvije. Nadam se da će mi bolest, koja sve više uzima maha, jer bolujem od karcinoma prostate, pa iako sam operisan, ipak napada kičmu i koštanu srž, od čega me boli i rame, dozvoliti da 8. decembra, na godišnjicu Mirzine smrti, posljednji put vidim Sarajevo - kaže Čečur, ne krijući svoje teško zdravstveno stanje.

 

 

ČEČUR

Napisao: Zoran Kurtoviċ

Urednici su noćna mora svakog novinara.
Novinari su noćna mora svakog urednika.
Bio sam i jedno i drugo. Svakakvih iskustava imam, svakakvih opravdanja sam čuo, ne znam šta sve nisam petljao kada kasnim s predajom teksta.

Jedino još nisam doživio ovo kroz što sada prolazim s svojim mladim saradnikom, rođenim Mostarcem s stalnom prijavom boravka u Trebinju, koji u fokus svog života stavlja uvijek desetak godina provedenih u Sarajevu. Bio je kum Kinđetu i Davoru. Kao da ih je Centralni komitet SK spojio po čuvenom predratnom bh. ključu. Jedan je bio Bošnjak, drugi je bio Hrvat, treći je i sada Čečur!

Zdravko Čečur je Filip Višnjić 21.vijeka. Majstor usmene književnosti. Ne gasi se kada počne da priča. Ako sjedite s njim dva sata, sat i pedeset i sedam minuta priča isključivo broj 13 košarkaša Bosne. Pauzu pravi samo dok uzima pogonsko gorivo, votkicu. Piće njegove mladosti. Ako vas sreća napusti pa sjedite tri sata, vrijeme za pauzu se u inat svim zakonima fizike, hemije, biologije, sociologije, psihologije i inih logija ne povećava.

Prevarim se, ujede me ljuta guja pa poručim Goranu Mikuliću da ću Filipa Višnjića Mlađeg natjerati da napiše tekst za knjigu koju Art Rabic priprema o Indeksima, o vremenu i duhu onog Sarajeva čiji je nerazdvojni dio bio i Čečur. Idemo redom. Prvo ide olako dato obećanja. Naravno da ću napisati, ako ko zna to vrijeme, znam ja. Ovo kaže Filip, ne ja. Onda nema papir ,ima samo cedulje. Otiđi u kancelariju i uzmi ,savjetujem svog novopečenog pripravnika. Nabavi papir i pošalje mi fotos koji prilažem kao dokaz tužioca broj 1, molim da se uvede u sudski spis. Prvog dana ga boli glava, drugi dan prehladio stomačić. Treći dan, eto baš tog dana je na tv repriza svih epizoda njegove omiljene serije Crna lista koju je odgledao samo sedam puta, četvrti dan čeka da mu dođe inspiracija. Što je ne zovneš, imaš dva telefona, pitam ga. On kaže da na jednom nema kredita, drugi je ajfon a još nije shvatio kako radi jer je IT diletant. Peti dan nije stigao jer je morao da rezerviše apartman za Nenu Lazarevića kao da treba da organizuje putovanje radnika fabrike alata u posjeti Tibetu, šesti dan je taj vrijedni turistički radnik odvojio za sebe, da sjedne, popije piće s ljudima. Valjda je toliko zaslužio poslije pet dana rudarskog pregalačkog rada u proizvodnji opravdanja.

Zato su oni papiri i dalje puni bjeline a ne njegovih sjećanja na kumove Davorina Popovića i Mirzu Delibašića. Ne odustajem, čim završim ovu jadikovku zovem da vidim šta je na repertoaru isprika za danas, iako me malo onespokojava kada se sjetim teksta Darija Džamonje kod koga ja je Čečur stanovao godinama. Daco piše da je od Čečura čuo najveću laž ikada izrečenu na svijetu. Jednog jutra u Trebinju poslije burne noći ponudi Obrad Čečur Daci i svom mlađem sinu Zdravku da popiju s njim po čašu konjaka.

Daco tvrdi da je Filip Višnjić Mlađi tada izgovorio čuvenu rečenicu

 - Ali tata, bar ti znaš da ja ne uopšte pijem!

Alo Čečure, piše li se danas nešto...

                                                                                                           %

Napomena: zahvaljujemo se Zoranu Kurtovicu na dozvoli da koristimo njegov tekst. Isto tako, zelimo da istaknemo cinjenicu da smo prvi tekst iz naseg priloga o Zdravku Cecuru prenjeli sa drugog elektronskog medija.

 

FIS-GOL TIM

Decembar, 2019

Copyright by FIS GOL 83-91.

Top Desktop version