FIS GOL 83-91

Switch to desktop Register Login

ODLASCI

Kao da ništa ne može skratiti ovaj januar, taj beskrajni niz loših vijesti. U njima, svako malo, odlazi neko drag.

Poput, recimo, Emira Kasumagića (1970. – 2010.), čije su vedrina i duh dječaka na sve strane širile pozitivne vibre oko sebe. Nasmijan, vedar, plemenit. Grafički dizajner, poduzetan i vedar duh, išao je kroz život s licem i osmijehom dječaka. Neki ljudi nikada ne ostare, a on je, čini se, upravo bio „taj“. Život, često, u odlascima pokaže svoju banalnu dimenziju. To što je ponekad vidimo u njezinom najbrutalnijem obliku, neće nas utješiti. Ta banalnost će uzimati od nas sve do kraja, ona je prešla u naše živote, ona vlada našim javnim prostorom i ispada da se mi nikad nećemo početi baviti važnim stvarima. U takvim situacijama, pojedinačne smrti izgledaju kao incidenti, a zapravo nisu. One su danak ovakvu, poganu vremenu, i načinu života. Vozdra, Emire, blagi, nasmijani, dragi čovječe.

Postoje i ljudi kojima je suđeno da preranom smrću postanu mitovi: Kobe Bryant je bio više od košarkaškog igrača, i to u epohi u kojoj je trebalo naslijediti, valjda, najvećeg svih vremena - Michaela Jordana. Ako je Julius Earwing, Dr.J., naučio košarku da leti, Jordan da lebdi, Kobe je produžio trajanje ostajanja u zraku. Svi ti koraci unazad, raznovrsna zakucavanja, prolazi jedan na jedan, podsjećali su da se radilo o, vjerovatno, prvom Amerikancu koji je u svoju igru integrirao i ono što je košarci dala – Evropa. Neku naizglednu opuštenu lakoću, koja se rijetko viđala kod američkih, pogotovo, crnih zvijezda. Jer, kad Jordan ide na zakucavanje – on ide da 'satare', tu milosti nema. I tako je kod skoro svih igrača. Pogledajte LeBrona. Ili Antetokoumpa. No mercy. Kod Kobea je bilo one mekoće koju su uveli Dr. J. i Magic Johnson, što nije umanjivalo ubilački instikt, nego ga činilo raskošnijim. Dječak koji je na teren prvi put izašao u Italiji, u Rietiju, gdje je njegov otac došao igrati country košarku, i igrao s doajenima poput Roberta Brunamontija, imao je u igri, ali i van terena, neku mekoću. Nešto iskreno lijepo. Poput Grant Hilla, recimo, koji je bio slabiji igrač od njega, ali ste ga mogli gledati satima. Ne htijući da propusti utakmicu svoje kćerke Gianne, stradao s još osmero ljudi (troje djece) u avionu, jedan od onih kojem se, tokom karijere, nije lako opraštalo to što je bio najbolji. Možda zato što mu se na licu u svakom trnutku vidjelo da ne brine puno oko toga. Da oni koji puno pričaju o tome, obično nemaju – To. Dar s neba, i želju za pobjedom.

A odlazak trećeg lika iz ove priče je, nekako, dubok kao i praznina koja ostaje iza njega. Terry Jones, najraznovrsniji i vjerovatno najblistaviji lik iz šestorke koja je svojim Letećim Cirkusom Monty Pythona okrenula svijet naglavačke. Proslavljen ulogama sredovječnih žena i psihosomatskih tipova, pisac knjiga o engleskoj poeziji, reditelj „Smisla života“, „Brajanovog života“ i Erika Vikinga, pravi renesansni komičar najšireg spektra, umro je u 77. godini, ostavivši svoj mozak u znanstvene svrhe. Obolio je od rijetkog oblika Alzheimera, a da je mogao, sasvim bi sigurno na najduhovitiji mogući način opisao svoje stanje: baš kao što je svojedobno najavio da će pisac Aldous Huxley u sljedećoj epizodi objasniti zašto je mrtav! Intelektualac par exellance, žestoki protivnik britanskog slijeđenja američkih ratova na Bliskom Istoku, anti-brexitovac, gospodin s kojim je, eto, onaj što ovo bilježi jednom imao čast nešto i divaniti, zatvorio je oči u svome domu u Sjevernom Londonu. I otišao s ovoga svijeta, ne mogavši, ili ne želeći da ga više prepoznaje.

Ernest Hemingway, možda i najutjecajniji pisac 20. vijeka, u romanu Za kim zvono zvoni, piše: „Nijedan čovjek nije ostrvo, sasvim sam za sebe. Svaki čovjek je dio kontinenta, dio zemlje; ako more odnese grudu zemlje, Evrope je manje; kao da je odnijelo kakav greben, imanje tvoja prijatelja ili tvoje vlastito. I smrt svakog čovjeka smanjuje i mene, jer sam dio čovječanstva, obuhvaćen njima.“

Hm, stari dobri, tačni Hemingway.

Život svakog čovjeka završava na isti način. Razlikujemo se samo po načinu na koji smo živjeli. I umrli. Opet, Hemingway.

I ista ona misao o prolaznosti. I banalnosti.

Napisao: Ahmed Burić

 

FIS-GOL TIM

Februara, 2020

Nema više...

Oduvijek se u sarajevskim mahalama znalo ko je ko. Svaka mahala, sokak, ulica, imali tu granapče, znaš onaj mali koji je "velikoj" raji iš'o po cigare? E nema ga brate, ni njega, ni raje s čoška.

Sječaš li se sarajevskih mangupa, koji su ulijevali strah u kosti samo onima koji dođoše sa strane, i koji nisu raja. Koji su čuvali i branili djecu svoje mahale, koji su pomagali starim ljudima, i nosili im teške cekere iz granapa kad su išli u nabavku kad stigne penzija...ni takvih više nema.

Sve je odavno izgubilo smisao. Tek ponekad se osjeti taj mahalski šmek pred iftar, kad ljudi i djeca čekaju u redu za somune ispred Aišine pekare, kad očevi sa sinovima poslije Bajram namaza iz džamije idu u obilazak mezarja, kad ti najbolji prijatelj dođe na baklavu, kad istom odeš na Božić, ispred katedrale ga čekaš da završi ponoćka da zajedno uživate u tim praznicima, i obaveznim pričama gdje za novu...neke stvari se nikad promjeniti neće, ali ljudi da.

Teško je brate na današnjem vremenu ostati čovjek. Teško je danas reći izvini, mnogo teže nego prije. Danas je sve izgubilo svoju vrijednost, drugačije se ljudi cijene, opala je cijena...

Izbodoše momka u tramvaju, onako, u šali. Svi to gledaše, i okrenuše glavu. U mahalama je neki drugi zakon važio, danas ne.

Nema više ni komšija koji sjede ispred granapa na gajbama, piju pivo, meze kuhana jaja što im je skuhala Nafa koja radi tu. Kad su me po po' sata držali u krilu i pričali neke priče koje sam, iskreno, jedva čekao da završe, a kojih se danas vrlo rado sjećam, i na kraju kad bi krenuo kući kupe mi sladoled kao "nagradu" za pomno slušanje...nema više.

Sad samo ponekad usput mahnem kad nekog slučajno sretnem, stanemo koji minut', završimo formalni razgovor, i svojim putem...svak' se brate o svom belaju zabavio.

Nema više galame ni djece na ulicama, sokacima, čoškovima, uzele ih moderne tehnologije. Ne znaju oni šta znači igrati se žmire, ganje, pola-cijelo, aberečke-abertute, ne znaju kako to izgleda kad samo jedno dijete u mahali ima "Pony-a", na kojem svi naučiše voziti biciklo. Bez pomočnih točkića! Ne znaju kako izgleda najest' se prašine i kamenčića kad se "prospeš ko riža" po sokaku, doći kući krvavih, "poderanih" koljena, pa te mama još više istuće "šipkom" od jorgovana po goloj guzici, koju si morao sam ubrati, kao kazna što si pao. Na sankama i željeznim lotrama se spustiti sa Mahmutovca do Trga Austrije, pa se poslije penjati po 2 sata uz priču, smjeh i pjesmu, ne znaju šta znači kad mama kaže, dođi do akšama, pa je poslije moliš da ostaneš još po' sata jer su sva djeca još uvijek vani.

Ne znaju, jer nisu ni izašli, u kući su cijeli dan i cijelu noć, sjede ispred kompjutera, imaju 3000 virtuelnih prijatelja, a ne znaju ni 10 lično. Imao sam ja dvadesetak prijatelja, ali to su prijatelji koji su ulazili u moju kuću kao u svoju, budili pola mahale da me dozovu ispod prozora, da izađem vani, nisu me zvali na mobitel... nismo ih imali, ni mobitele, ni kompjutere, ali smo imali sve ostalo, imali smo nas.

Ima nas još mahalo draga. Napravit ćemo ti mi još djece, tjerat ćemo ih da namjerno idu lomit ruke, noge, zube, deru koljena...

Hoćemo!!

Napisao: Berin Osmanagić

 

FIS-GOL TIM

Decembar, 2019

Copyright by FIS GOL 83-91.

Top Desktop version