FIS GOL 83-91

Switch to desktop Register Login

PREDRAG LUCIĆ

LIČNOST(I) IZ BIH I REGIONA - ONI ZA PAMĆENJE

Oproštajni govor Borisa Dežulovića prijatelju Predragu Luciću

Nazvali bismo te najboljim prijateljem, ali ti nisi samo više od toga. Ti si naprosto nešto drugo. Nazvali bismo te rođenim bratom, ali ti nisi samo više od toga. Ti si, jednostavno, nešto drugo. Nazvali bismo te još kojekako drugačije, ali nije za ovu priliku da te kojekako drugačije nazivamo niti da te nazivamo kako smo te nazivati običavali. Ti nisi tek više od svega toga, ti si nešto neizrecivo drugo. U jeziku u kojemu živimo nema riječi ni imenice za našega tebe, a siromašan je jezik koji za tebe nema riječi. Ti si jeziku, eto, jedna riječ previše, svaki put za njega prevelik, vazda preko njegove sitne mjere. Prevelik, prejak, preglasan, predobar, predrag. Previše velik za jezik kojim ćeš pisati, previše jak za gomilu nasuprot kojoj ćeš stati, previše glasan za tišinu koja će te slušati, previše dobar za vrijeme u kojemu ćemo se naći, previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti. Bit će valjda da si zato, zato što si prevelik i predrag za jedan ljudski život, otišao ranije nego što je red. Ti, uostalom, za takav red nikada nisi mario. Samo tako u jednom trenutku si postao pregolem za svoj život. Kažu prerano, kažu premlad. Tako se, kažu, kaže tankim rječnikom ljudske mjere, tako se računa po sitnoj mjeri ljudskog reda u kojemu postoje i mjera za život i red za odlazak. A ne postoji u tome redu mjera niti postoji u tom rječniku riječ za našega tebe koji bi prerano i premlad otišao kad god da ti je otići bilo. Jednostavno, tako prevelik navikao si nas na svoju veličinu pa te je i takvog na kraju bilo malo. Htjeli smo te još toliko, previše smo te toliko našega htjeli, pa onda bilo koliko, pa onda još samo malo, još kratko, makar premalo i prekratko.

O tome sam ti zapravo htio pričati jer drugo već sve znaš. Mjesec dana da je još do ovog podnevnog zvona, godinu dana da traje još noć u kojoj smo pili naša sjećanja ne bismo ih se do jutra svih sjetili. Pričaju o tome, uostalom, i pričat će, bit će do podneva mjeseci i do jutra godina da se sjeti sve što je bilo i dosjeti sve što je biti moglo. Ja ti ovdje želim ispričati samo ono što ispričati nismo stigli. O tome, eto, kako smo te htjeli još samo malo, još kratko, makar premalo i prekratko, pa si nam se na koncu toliko na kraju i dao. Toga i takvoga, samo našega tebe, eto, imali smo posljednjih zajedničkih mjeseci, onih što ljudski jezik i red računaju bolest, vremena između prije i posla, tihog međuvremena kojega si posvetio samo nama i ostavio samo za nas. Želim da samo znaš, prije nego što odeš, da nikakva druga na to vrijeme nećemo ponijeti nego sjećanja lijepa i sretna.

Imali smo mi mnogo vremena. Nisi ti mogao otići tako rano da nam ih za tobom ostane tako malo i svako je od tih vremena bilo posebno, ali nijedno kao ovo. Samo ti, prevelik i predrag, to možeš da ti odlazak pamtimo sretnim i lijepim, da ti od odlaska pamtimo smijeh, i pjesmu, i radost, i ljubav. Okupio si nas i stisnuo oko sebe i voljeli smo se oko tebe naš ti i tvoji mi i koliko god to vrijeme bilo premalo i prekratko, a svako je vrijeme s tobom premalo i prekratko, ti si na kraju opet ispao nekako predrag za nas. Mjesecima si nas pripremao za ovaj trenutak, kao da nisi htio ići dok ne budeš siguran da ćemo moći, pa ipak nije lako. S tobom ni teško bez tebe ne može biti, nego preteško. Jer zapamti, i pamti tamo gdje si krenuo, nećeš ti dalje sam, već ćemo sami dalje mi. Tim si, eto, životima vazda preko njihove sitne mjere, za te si živote uvijek jednog prevelikog čovjeka premal. Prevelik, prehrabar, prejak, prevoljen, predivan, predobar. 

Predrag

 

                                                    Predrag Lucić: Hej, Kreteni, jošte živi

Nek oko nas i u nama Glupost sve raznese; Mozak puca, um se valja Pod nogama blese.

 HEJ, KRETENI!

Hej, Kreteni, jošte živi

Riječ naših predaka

Dok u nama mis'o zrije

Njihovih bedaka.

 

Živi, živi, duh kretenski,

Živjet ćeš vjekov'ma:

Zalud nas je pamet takla

Kad nam nisu doma.

 

Nek oko nas i u nama

Glupost sve raznese;

Mozak puca, um se valja

Pod nogama blese.

 

Mi stojimo postojano

Kano budaline;

Proklet bio izdajica

Svoje Kretenine.

 

Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.

 

NAPOMENA: 10. januar 2019., prva godisnjica od smrti Predraga Lucića

Ne mislimo cesto “prelaziti” granice BiH praveci priloge o ljudima i dogadjajima, jer kao sto vam je poznato mi smo vezani za BiH.

Jednostvano, cijenimo ljude koji su ukazivali na pogubnost (u datom trenutku desavanja) pogresnih politika, besmislenih radnji koje su ugrozile covjecanstvo (ljudskost) na prostorima bivse Jugoslavije. Nazalost, takvih je bilo malo (u odnosu na broj stanovnika bivse SFRJ) i zato zasluzuju nasu paznju. Vjerujem da ovo misljenje dijele i svi slobodnoumni i istinski borci za pravdu (antifasisti) na ovim prostorima.

Inace, tekstovi su preneseni sa portala “Buka”, naslov redakcijski.

FIS-GOL TIM

JANUARA, 2019

 

Gitara prije fudbala

Nedavno sam saznao jedan nepoznat podatak o Dini Merlinu. Pričaju da je, prije nego se počeo baviti muzikom, ozbiljno razmišljao da se posveti fudbalu. Upućeni kažu da nije tu falilo ni talenta, ali da je ljubav prema gitari ipak prevagnula. Sad, ko će ga znati. Možda smo izgubili velikog fudbalera, ali ja ne bih rekao da smo baš loše prošli. A što se njegove ljubavi prema fudbalu tiče ostale su neke reference na ovu igru i u njegovim pjesmama. Kao kad u pjesmi „De Facto Fato“ kaže „Nisam Maradona ni u lopti/a nisam vala baš ni Radeljaš“ prisjećajući se nekadašnjeg beka FK Sarajevo. Pa u pjesmi „Subota“ kaže „nikad gol, vazda stativa“, da bi u „Kremenu“ poručio dotičnoj da mu nedostaje kao gol „vatrenom bordo navijaču“, ali da ne bi bilo ljutnje u narednom refrenu je to „gol vatrenom plavom navijaču“. Mada nije tajna da je njegovo srce obojeno bordo bojom.

Kao i ono Kemala Montena koji je sanjao o fudbalskoj karijeri, trenirao u „Sarajevu“, izvlačio linije na „Koševu“ (one koje obilježavaju fudbalski teren da ne bi bilo zabune) i onda ga je pogodila inspiracija, počeo je pisati pjesme i definitivno se oprostio od stadiona Koševo u čijoj je sjeni i odrastao.

Zdravko Čolić je, opet, bio skloniji plavoj boji. Branio je u juniorima „Željezničara“ i bio rezerva legendi ovog kluba Slobodanu Janjušu. Bio je veliki talenat i u atletici. Bio je u mlađim kategorijama uvijek drugi u Jugoslaviji, iza Nenada Stekića koji će kasnije postati evropski rekorder sa i danas impresivnih 8.45 metara. Pošto u Čolinoj prirodi nije da se zadovolji drugim mjestom otišao je tamo gdje će biti prvi – među pjevače.

Za „Želju“ je bio vezan i Bregović. Bio je jedno vrijeme čak i predsjednik kluba, ali Bokserskog kluba „Željezničar“. Ali ni fudbal mu nije bio mrzak i volio ga je igrati. Tako u biografiji Margite Stefanović „Kao da je bila nekad“ Dušan Vesić pominje anegdotu da je negdje nekada Bregović igrao fudbal i sa Milanom Mladenovićem liderom grupe „EKV“ i da je ta utakmica potpuno promijenila njegov stav o Milanu pa ga više nije smatrao umišljenim i arogantnim.

Čini se, ipak, da je za svojom neostvarenom fudbalskom karijerom ponajviše žalio Balašević. Ima dosta fudbala i u njegovim pjesmama i u romanima, a jedna pjesma je potpuno fudbalska. Riječ je o pjesmi „Drago mi je zbog mog starog“.

Nepredvidljivi Johnny Štulić je toliko bio sklon fudbalu da je u svojim kasnim četrdesetim sebi uvrtio u glavu da može profesionalno da igra fudbal u Holandiji. Igrao ga jeste, ali čisto sumnjam da je neke velike pare zaradio od toga.

I nije samo fudbal bio sport kojem su se priklanjale kasnije muzičke zvijezde. Davorin Popović je bio ozbiljan košarkaški talenat i da je imao malo više vremena da se posveti sportu ko zna šta bi bilo od njega. Ništa manje se nije očekivalo ni od Hende. Išao je čak i na pripreme sa jugoslovenskom juniorskom reprezentacijom u vrijeme kada je glavna zvijezda te reprezentacije bio Dražen Dalipagić. Nije poštovao strogu disciplinu koju je nametao selektor Žeravica i kada je nakon jednog ilegalnog noćnog izlaska dobio šamar odustao je od košarke. A Fazlu i Almasa Smailovića i danas možete vidjeti kako znaju odigrati neku revijalnu košarkašku utakmicu.

I, naravno, čitav pokret novog primitivizma je iskazivao duboko poštovanje prema fudbalskoj igri mada nema podataka da su se i aktivno bavili fudbalom. Zato su pjevali o njemu. Od „Bombaj štampe“ i „Željo, to je moj tim“, do „Zabranjenog pušenja“ i „Čuva Bog Želju svog“. Negdje između se smjestila i „Nedjelja kad je otiš’o Hase“, ali čak i oni krajnje naivni odavno znaju da to nije pjesma o fudbalu. Ili barem ne samo o fudbalu.

Napisao: Amir Misirlić

Uz ovaj tekst pronasli smo fotografiju na kojoj je popularni Zdravko Colic u ekipi Hajduka iz Splita. Kako to? Koji povodom? Zapitali smo se.

 

 

Nakon objave priloga na facebuku javili su nam se nasi citaoci sa komentarima. Ucestvovali su: Boro Šarenac, Mehmedalija Zilić, Desimir Guzina i Rešad H.

Uz zajednicko reagovanje, Mehmedalija se potrudio, te nam dostavio konacne podatke, tako da fotogafiju sada mozemo potpisati.

Radi se o utakmici veterana Hajduka i NK Val iz Kastela na proslavi njihovog rođendana , koji su osnovani 1912 god. a događaj je definitivno iz 1977 godine. Stoje: Dragomir Sliskovic (šef omladinske škole Hajduka), Gluic, Vukcevic, Alex Aco Culic, Zdravko Čolić, Colnago, Novak /Puma - direktor sportske agencije /, Fulgozi. čuče: Bitunjac, Miro Ferić, Ante Zozi Ivković, Nego Z.,Žaja i Kovačić . Bila je dilema da je ova zadnji Mušović ali su ipak učesnici ove utakmice potvrdili da je Kovačić , također u prvoj varijanti je pisalo Vardić ali su ljudi potvrdili da nije .... ovo je konačan sastav za koje su sagovornici dali konačnu potvrdu.

Drago mi je da smo uspjeli kompletirati ekipu našem Fisgol Sarajevo, a hvala i ostalim učesnicima u razmjeni komentara. Lijep pozdrav,

FIS-GOL TIM

Decembra, 2018

 

Copyright by FIS GOL 83-91.

Top Desktop version